11. фебруар 2011.

Kako je stradao Branko Miljković

U Udruženju književnika Srbije, na pedesetogodišnjicu tragične smrti „princa srpskih pesnika” – Branka Miljkovića, otkriven je bareljef sa likom pesnika, rad vajara Nebojše Mitrića, dar Gorana Miljkovića, pesnikovog sinovca. U prigodnom književnom programu, svoja sećanja na jednog od najvećih srpskih pesnika, izneli su: Radomir Andrić, Slavomir Gvozdenović, Petar Pajić, Dragan Kolundžija, Adam Puslojić, Miljurko Vukadinović, Milica Jeftimijević Lilić, Predrag Bogdanović Ci i Mirjana Kovačević, a Miljkovićeve stihove kazivao je Ljubivoje Tadić.

Predstavljena je i knjiga Branka Miljkovića „Izabrane pesme” (izbor sačinio Slobodan Stojadinović) i „Spomenica Branka Miljkovića”, sa stihovima srpskih pesnika o Miljkoviću (priredio Slobodan Stojadinović). Obe knjige objavila je „Beoštampa”.

U noći između 11. i 12. februara, u jednoj šumi pokraj Zagreba, po zvaničnoj verziji, srpski pesnik Branko Miljković izvršio je samoubistvo. Imao je samo dvadeset i sedam godina. Ovaj događaj i danas, 50 godina kasnije, izaziva mnoge kontroverze.

Branko Miljković je rođen u Nišu 29. januara 1934. godine. Počinje da piše pesme sa trinaest godina. Prvu pesmu objavljuje 1952. u beogradskom listu „Zapisi”, imao je tada osamnaest godina.

U knjizi „Branko Miljković ili neukrotiva reč”, Petar Džadžić tvrdi da je Miljkovićev odlazak iz Beograda u Zagreb „uzrokovan ljubavnim jadom”. Džadžić kaže: „Postojala je jedna žena – uvek postoji jedna žena, koju možemo i ne možemo identifikovati, i koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”. Džadžić citira i pismo koje je od Branka Miljkovića dobio iz Zagreba, u kojem on, između ostalog, beleži: „Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha... Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore...” U post skriptumu moli Džadžića da mu piše sve o Njoj i kaže: „Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, počeću da mislim o smrti.”

Četiri-pet dana pre kobnog događaja, 7. februara 1961. godine, Miljković je Džadžiću iz Zagreba poslao sasvim drugačije pismo: „Ja se osećam odlično. Kao da sam se danas rodio. Raskrstio sam sa svime što je bilo juče i sa poezijom i sa životom...”

Tanasije Mladenović je smatrao, nije bio jedini, da Branko Miljković nije izvršio samoubistvo. Maleno drvo, o koje se Miljković, navodno, obesio, naprosto nije moglo da izdrži krupno telo srpskog pesnika. U razgovoru za „Politiku”, Mladenović je 1995. godine, doslovce, rekao: „Na licu mesta, posle nekoliko dana po Miljkovićevoj sahrani, vrativši se tada sa puta po inostranstvu, utvrdio sam čitav niz činjenica koje jasno govore da je tadašnjim vlastodršcima, i u Zagrebu, i u Beogradu, bilo veoma stalo da se čitav „slučaj” prekrije velom zaborava. Kvarilo bi to, zaboga, naše idilično i za večna vremena projektovano – bratstvo i jedinstvo”.

U „Književnim novinama”, 8. aprila 1960. godine, nepunih godinu dana pre smrti, Branko Miljković je objavio tekst povodom godišnjice smrti Majakovskog, u kojem stoji: „Kad god sam se zapitao šta je to što je poteglo obarač unutrašnjeg revolvera kojim je ubijen, čuo sam njegovo drugarsko preklinjanje: Drugovi ne spletkarite”, a nešto dalje, u istom tekstu je i rečenica: „Možda će ovaj vek videti još mrtvih pesnika, ako ima pesnika”.

Lik Branka Miljkovića na bareljefu

Нема коментара:

Постави коментар